Nije obećavao Jokića, a postao je šampion: "Pogledao sam u sva četiri ćoška hale – pehara nije bilo"
Te 2020. godine Goran Vučković bio je prva zvezda Radničkog sa Crvenog krsta, kao 26-godišnji trener koji je "krstaše" odveo na Kup Radivoja Koraća, a sezonu pre tim je uveo u Drugu ligu Srbije.
Prvi samostalni trenerski posao na seniorskom nivou, nakon četiri godine provedene u Rusiji, mladi Beograđanin završio je na najbolji mogući način – iz senke je odveo Čeljabinsk do titule i vrha Rusije, pošto je u finalu savladao Himki, nekadašnjeg evroligaša, ukupnim rezultatom 4-2 u seriji.
Superligu, takmičenje koje je jedan nivo ispod VTB lige, njegov Čeljabinsk je osvojio na gotovo dominantan način - u ligaškom delu imali su skor 18-8, dok su najbolju košarku igrali u plej-ofu, gde su zabeležili samo dva poraza, oba u finalnoj seriji. A sve to uradila je ekipa kojoj na početku sezone nisu davane šanse ni za Top 4.
Iako je sve bilo spremno da se titula osvoji na domaćem terenu, sudbina je htela da se pehar ipak podigne 23. maja u hali Himkija, nakon ubedljive pobede od 79:61.
Bio je to meč u kom je Čeljabinsk pokazao u kakav je tim izrastao, a Goran Vučković zbog čega slovi za jednog od najperspektivnijih srpskih trenera mlađe generacije.
"Sve se završilo u subotu uveče. Velika je zemlja, pa smo u nedelju stigli u Čeljabinsk, gde nam je bio priređen doček. Već u ponedeljak ujutru dobio sam poziv sportskog direktora u vezi sa odabirom igrača za sledeću sezonu i od tog trenutka svo uživanje i sva euforija zbog osvojene titule su prestali", počinje priču Goran Vučković za B92.sport.
"Nakon toga sam pričao sa svojim prijateljem, koji radi u HR-u jedne firme i nedavno je imao trening o tome koliko traje sreća. Zaključak je bio da traje jedan dan. Eto, mogu to da potvrdim i iz ličnog iskustva – trajala je samo jedan dan. Šalu na stranu, klubu je ovo bila treća sezona u Superligi i svake godine ciljevi su ispunjavani. Ove godine cilj je bio plasman u polufinale, a mi smo malo nadmašili očekivanja. Veliki je to uspeh i za grad i za celu oblast", dodaje Goran.
Imali su Vučković i njegovi izabranici lepu šansu da titulu osvoje u svojoj hali i pred svojim navijačima, koji su im tokom cele sezone bili dodatni vetar u leđa. Ipak, 20. maja Himki je pokvario slavlje domaćinu i produžio seriju (74:61).
"Ta čuvena utakmica u finalu kada smo vodili 3-1… Na tom petom meču u hali je bilo oko 1.700 ljudi, više od kapaciteta hale. Ne znam kako su ih spakovali. Tokom cele sezone izvodila se himna, za taj meč doveli su orkestar da je svira, a mi smo izašli kao bez glave. Videlo se da je sve to uticalo na nas, glatko smo izgubili. Defanzivno smo bili dobri, ali u napadu kao da su nam ruke bile vezane. To je bio tek drugi poraz pred našim navijačima i to samo pokazuje koliko smo se mi dobro osećali u našoj maloj hali. Imali smo prilično problema sa povredama, ali svaki put kada smo bili kadrovski oslabljeni, te utakmice smo dobijali.
U polufinalu startni centar je pokidao prednje ukrštene, u trećoj utakmici finala bek iz prve petorke dobio je udarac i slomljena mu je ključna kost. Mi smo finale odigrali sa sedam-osam igrača u rotaciji, protiv Himkija koji je imao roster od 12 košarkaša. Imali smo kod kuće priliku da završimo to finale, nismo uspeli, ali smo otišli u goste i pobedili skoro 20 razlike. To ne može da uradi tim koji nema veliko zajedništvo i međusobno poverenje. Za taj peti meč finala kod nas, sve je bilo pripremljeno za proslavu, medija je bilo više nego ikad. Ali smo morali u Himki", priča Vučković, koji se našao u čudu kada je njegov tim došao u Podmoskovlje, na, ispostaviće se, ključni meč finala.
"A tamo – ništa! Kao što znate, kada ekipa dođe na pobedu od titule, pehar mora da bude vidljiv u hali, negde izložen na vidnom mestu. Završili smo prvo poluvreme, krenuo sam ka svlačionici i pogledao u sva četiri ćoška hale – pehara nigde! Niko ga nije izneo na teren. Nema ga. Razumem da su razmišljali u fazonu: sada je 3-2, oni će da izjednače, pa ćemo igrati sedmu kod nas. Iskoristio sam to kao dodatnu motivaciju za igrače. Posle pobede nije bilo nijedne novinarske ekipe, sve je bilo protokolarno, samo jedna PR menadžerka federacije. Nije bilo ni konfeta, samo su nam uručili pehar", prisetio se Goran.
Taj duel za trofej posle poraza kod kuće bio je najteži trenutak koji je Vučković imao ove sezone kao trener.
"Neću da krijem, baš je bio težak moment. Verovao sam i dalje u svoji tim, ali mi sve vreme igramo finale sa osam igrača i znao sam da seriju moramo da završimo što pre. Finale Superlige se igra na četiri pobede, to je NBA plej-of serija. Shvatili smo da bilo kakav trening više nema smisla, da moramo da osvežimo igrače. Gledali smo video, istežali se, radili oporavak, nismo se nešto ni bavili košarkom. Najvažnije je bilo da se dobro odspava, jer svaku utakmicu finala su odlučile ničije lopte i kontrola skoka. Neku svoju pripremu sam imao kroz mir i razgovor sa igračima. Kada sam video kako se pripremaju, kako se ponašaju na doručku, način na koji ulaze u autobus, ja sam iz svega toga crpeo spokoj. Sve je bilo kroz tim, jer oni na kraju igraju, bore se za loptu, moraju da udare i bez njih ništa ne može".
"Nismo bili među favoritima, niti su nas drugi videli kao ozbiljnu pretnju"
Možda je sreća trajala jedan dan, ali je slavlja i počasti za šampionski tron i te kako je bilo na istočnim padinama Urala.
"Bilo je uživanje nekoliko dana posle osvajanja titule. Imali smo prijem kod gubernatora oblasti, odlikovani smo blagodarstvenim pisima. Usledilo je i druženje sa navijačima u centru grada. Bilo je to zatvaranje sezone na prvi način", priseća se Vučković dešavanja krajem maja i posebno apostrofira podršku sa tribina.
"Naša sala je mala, kapacitet do 1.000 mesta, ali imali smo pune tribine na 80 posto utakmica u sezoni. Imali smo najbolju atmosferu i u regularnom delu smo izgubili samo jednu utakmicu kod kuće i jednu u plej-ofu. Klupsko pravilo je da 15-20 minuta posle utakmice ostanemo u hali, da imamo trenutke sa navijačima. Nešto slično što rade u Nemačkoj, pozdravljanje sa navijačima koji priđu do terena. Posle toga se spuštaju ograde i ko želi, može da siđe da se slika ili uzme autogram.
Mislim da sa nekim ljudima imam 30 fotografija, koliko god je bilo utakmica, toliko smo se puta slikali. To je baš jako lepa stvar. Pobedio ili izgubio, zahvaljuju ti na igri… Klub raste, gleda se šira slika, mnogo se polaže na društvene mreže i marketing. Kada sam video koliki je budžet za to, rekao sam skratite to malo, da uzmemo nekog igrača za taj novac. Predsednik kluba, ujedno i prvi čovek košarkaške federacije cele te oblasti, vodi računa o popularizaciji košarke. Stalno gleda brojeve koliko je dece počelo da se bavi košarkom, jer to nije primaran sport, pošto hokeju ne može da se priđe".
Dolazak Vučkovića u Čeljabinsk, grad bogate istorije i industrije, poznat po velikoj proizvodnji tenkova tokom Drugog svetskog rata, bio je samo nastavak košarkaškog putešestvija kroz Rusiju, koje je počeo tokom sezone 2021/22, kada je predvodio je Lokomotivu Kubanj 2, razvojni tim kluba iz Krasnodara.
Nakon toga, Vučković je dve sezone radio kao pomoćni trener u Nižnjem Novgorodu, gde je bio član stručnog štaba Zorana Lukića, aktuelnog selektora Rusije.
Kockice su se složile, pa je Goran dobio veliku prilku da stvori svoju "tešku artiljeriju", koja je gazila ruskim prostranstvima i na kraju bila najbolja od svih.
"Prošlog leta klub je prošao kroz potpunu rekonstrukciju, sa jasnim ciljem da se plasira u VTB ligu. Doveden je sportski direktor Sergej Domanov, koji je nekoliko godina radio u Uralmašu i taj klub uveo iz Superlige u VTB ligu. Predsednik kluba njemu i meni prepustio je sve što se tiče sportskog sektora. Sve je bilo novo – stručni štab, doktor, kondicioni trener... Cilj je bio jasno postavljen, ali realno nismo bili među favoritima, niti su nas drugi doživljavali kao ozbiljnu pretnju. Možda smo baš zato dobro otvorili sezonu i krenuli sa 7-0. Od prvog dana bili smo maksimalno posvećeni. Niko nije razmišljao o osvajanju titule, već smo od početka gradili sve na profesionalnim osnovama", ističe Vučković, koji se trenerskim poslom bavi od svoje 23. godine.
"Ambicije su počele da rastu, svi su pomislili da možemo"
Po dolasku u Čeljabinsk nije obećavao kule i gradove, uoči početka sezone 2025/26 rekao da je zadovoljan sastavom ekipe i da veruje u potencijal igrača koje ima na raspolaganju, naglašavajući da klub želi da izgradi sopstvene zvezde i da ne očekuju Nikolu Jokića.
"Već u prvih nekoliko pripremnih utakmica sa ekipma iz VTB lige, meni se svidelo kako smo se fizički nosili sa njima. Po mom mišljenju, atletika i fizika su najvažnije, koliko ko može u intenzitetu, kontaktu… Mi smo te utakmice izgubili, ali smo videli da sve to ide u dobrom pravcu. Nakon toga smo na pripremnom turniru ubedljivo pobedili prethodnog šampiona Superlige i onda je počelo da raste i samopouzdanje. Sve to je uticalo na nov tim i celu organizaciju i na talasu dobrog pripremnog perioda smo otvorili i sezonu", priča Vučković kako je počela ova košarkaška bajka.
Naravno, nije sve išlo glatko.
"Bilo je i malih padova, u novembru smo izgubili na strani dve vezane utakmice. U ruskoj ligi svaku pobedu na strani bukvalno možeš da slaviš nekoliko dana, a to kažem zbog putovanja koja su prilično naporna. Mi imamo sreću, jer imamo dobar aerodrom. Kada ljudi čuju Čeljabinsk, pomisle da je to neko selo, a to je grad sa više od 1,2 miliona stanovnika, sedmi po veličini u Rusiji. Blizu nam je Jekaterinburg, na dva sata autobusom, za slučaj da nemamo direktnu konekciju. Ali onda letiš u Vladivostok, direktan let od sedam sati, plus pet je vremenska razlika i ti kao tamo treba da dođeš, da igraš i pobediš.
Zato kažem koliko su pobede na gostovanjima zlata vredne. Posle ta dva vezana poraza na strani smo se konsolidovali, dobro trenirali i prvi deo sezone smo završili sa skorom 12-2. Tada su ambicije počele da rastu, svi su pomislili da možemo, ali je dobro što smo sve to uspeli da kontrolišemo. Postoje dva puta: da ostaneš na zemlji, da to iskoristiš da podigneš samopouzdanje ili da poletiš - da se opustiš, olakšaš trening i da onda to ode na drugu stranu. Hvala Bogu, mi smo to iskoristili na pravi način. Bilo je padova i posle novogodišnje pauze, ali najbolju košarku smo igrali u plej-ofu, gde smo imali samo dva poraza i to oba u finalu".
"Nisam znao ni da se to dodeljuje, ali imponuje mi"
Za trenutno najveći profesionalni izazov u karijeri, Vučković se spremao još od 2016. godine, kada je postao trener seniorske ekipe Radničkog, a cela pređena košarkaška staza od Krsta od daleke Rusije, pomogla mu je da pritisak nove sredine ne oseti.
Posebne čestitke za titulu
"Iz trenerskog posla imam dvojicu kolega koji su mi prijatelji – Zorana Lukića i Nenada Stefanovića, koji su istog trenutka na društvenim mrežama objavili da sam osvojio titulu, pored moje porodice koja je bila presrećna. Kada je bila ta peta utakmica i 3-1 za nas, morao sam više da smirujem porodicu posle poraza nego sebe. Reakcije te dvojice kolega i prijatelja su mi najviše značile. Znam šta su obojica radili za mene, kakvo mišljenje imaju o meni i koliko su se trudili da mi svojim preporukama pomognu. Košarka nas povezuje, ali naš odnos je mnogo dublji od toga", kaže Goran.
"Nisam imao jezičku barijeru, ovo mi je četvrta sezona u Rusiji, progovorio sam ruski. Druga i najvažnija stvar, porodica je sa mnom. Bilo je teško spakovati dvoje male dece i suprugu i dovesti ih ovde, iz nekog uređenog stabilnog života. Manje-više za mene, nego za suprugu, sina i ćerku - da ih povučem sa sobom, da odemo tamo gde je minus 20, 30. Da nije porodica sa mnom, verovatno bi to bilo najteži momenat. Što se tiče sportskog dela, ne mogu da kažem da mi je nešto teško palo. Ako imaš strah od nekog potencijalnog otkaza, onda i ne treba da se baviš trenerskim poslom", jasan je Vučković.
A kakav je posao odradio sa košarkašima Čeljabinska, pored titule govori i individualno priznanje, jer je proglašen za najboljeg trenera Superlige.
"Nisam to uopšte očekivao. Već sam se bio vratio u Beograd, a naš GM je otišao na sastanak lige za kraj sezone i samo mi je u jednom trenutku stigla poruka sa fotografijom plakete i čestitkom. Nisam znao ni da se to dodeljuje, ali imponuje mi i drago mi je. Najviše zbog toga što smo ušli na mala vrata, što nismo bili među favoritima. Kada smo čekali protivnika za finale, baš sam navijao da to bude Himki. Jer, kad kažeš pobedio si Himki… Oni su silom prilika u toj situaciji, ali to je taj Himki. Njima je ta serija bila veoma važna, jer prema informacijama koje imam, oni bi se naredne sezone odmah vratili u VTB ligu".
Kako kaže, ni titule ni trenerske nagrade ne bi bilo bez ekipe.
"Od početka mi je tim pomogao da se osećam samouvereno. Uradili smo odličan posao u selekciji, doveli smo dva Amerikanca, prva dva u Čeljabinsku ikada. Pre toga prvi stranac u istoriji ovog kluba bio je Luka Anđušić, brat Danila Anđušića. Samo ću da kažem da je ovaj jedan progovorio ruski. Jedan Amerikanac baca fore na ruskom, razume sve… Meni kao treneru je bilo lakše da na ruskom radim neke delove treninga, jer je on razumeo više ruski, nego što su Rusi razumeli engleski. Sav potencijalni pritisak, prvi put sam glavni trener, veliki je projekat, znam šta to donosi ako uradim posao dobro, a to je pozicija trenera u VTB ligi…. Sve mi je to prošlo mnogo lakše uz tim i sve te ljude koje smo okupili, uz fenomenalnu sredinu za rad. Bili smo stabilni, od starta smo izgradili odnos i samopouzdanje i zbog toga smo došli do titule".
Iz dobre atmosfere, stvorio se i lep odnos na relaciji trener - igrači.
"Ja tamo jesam stranac, ali im mnogo znači što pričam ruski. Kroz trening nam prođe rusko-srpsko-engleski miks. Naučili su oni i dosta srpskog jezika. Naravno, malo više onih ne toliko lepih reči. Jedini pravi autoritet je autoritet znanja, biti primer profesionalnim pristupom, ali forsirati neku strogoću… Igrači su zaslužni za taj odnos, od prvog dana ispoštovali su sve. Kada je stepen poštovanja visok, onda možemo sve. Nikada se ne libim da pokažem emociju, našli smo se i bilo je baš uživanje raditi sa njima", dodaje Vučković.
Neko kome trenerski posao nije bio primarna želja, jer su do toga dovele povrede kolena zbog kojih je morala da bude završena igračka karijera, Vučković već 10 godina strpljivo gradi svoj trenerski put.
Posle romantičara sa Krsta, radio je kao pomoćnik u Dinamiku, a uz pomenute angažmane u Rusiji, bio je deo stručnog štaba Zorana Lukića, koji je vodio U19 reprezentaciju Srbije.
Na tom putu radio je sa mladim igračima, poluprofesionalcima i amaterima, ne preskačući stepenike, da bi od Treće lige Srbije stigao nadomak klupe VTB ligaša.
"I dalje sam na početku svog puta, ali mislim da je do sada bio prilično trnovit i da mi ni u jednom trenutku ništa nije bilo poklonjeno niti sam dobio nešto što nisam zaslužio. Kada sam ljudima iz Rusije objašnjavao kako izgledaju naše lige, od ABA lige, preko ABA 2, KLS i Druge lige, pa naniže, teško sam mogao da im objasnim da sam vodio tim u petom rangu srpskog takmičenja. Nisam mogao da im dočaram koliko je to teško takmičenje. Nema plej-ofa, moraš da pobeđuješ u kontinuitetu, nema prostora za kikseve. Nekoga bi bilo sramota da se time hvali i da u CV upiše da je osvojio peti rang takmičenja, ali ja o tome uvek govorim sa ponosom", kaže mladi trener.
"Ne stavljam se u njihov rang, ali u tim sezonama, dok sam radio u srpskoj ligi, Nenad Stefanović je bio trener Zemuna, danas evropski šampion sa reprezentacijom Srbije do 18 godina i trener u FIBA Ligi šampiona. Tu je bio i Marko Barać, tada trener Torlaka, a danas trener u Evrokupu. Nadam se da nekoga nisam zaboravio, ali žao mi je što te lige nisu više ispraćene. Kao treneru, meni je ta liga tada bila izuzetno zahtevna. Za priliku u Čeljabinsku čekao sam godinu dana, sedeći kod kuće. Kada radite sa Zoranom Lukićem, selektorom Rusije, njegova preporuka mnogo znači i sigurno je pomogla da me klub angažuje. Imao sam i sreću da dođem u organizaciju u kojoj sam dobio punu autonomiju u donošenju odluka. A to je, valjda, sreća koju sam negde zaslužio", ističe Vučković.
Za sve urađeno minule sezone, nagrada od kluba bio je i novi ugovor, sa jasnom željom da Goran nastavi priču i pripremi tim, ali i sebe, za ulazak u najjači rang ruske košarke - VTB ligu.
Iz svega toga, nametnulo se pitanje - da li je spreman?
"To me svi pitaju", počinje kroz osmeh Vučković.
"U VTB ligi nema ispadanja, ali je ona u malom problemu otkako je krenulo da se dešava sve ovo što dešava sa ratom. Ostalii su bez timova za ligu. Samara se mučila, Nižnji Novogorod je odlučio da ugasi seniorski tim. VTB liga traži klubove, ali ima svoje kriterijume koji se tiču minimalnog budžeta, dvoranske i avio-saobraćajne infrastrukture. Čeljabinsk ispunjava sve uslove osim hale, koja bi trebalao da bude završena i otvorena u januaru 2027. godine. Stvarno izgleda fascinantno, imaće kapacitet oko 6.000 ili 7.000.
Osvajanjem titule Čeljabinsk je dobio poziv da igra VTB odmah sledeće sezone. Čak je generalni direktor VTB lige ponudio i opciju da nađemo privremenu halu za igranje utakmica dok naša ne bude završena, ali to neće biti slučaj. Klub to nije hteo i meni se to svidelo, jer se neće brzati. Mi smo ispunili sportski kriterijum i nevezano za plasman u sezoni 2026/27, koji naravno želimo da ponovimo, od naredne godine igraćemo VTB ligu. Sezona koja sledi poslužiće nam da se pripremimo za VTB, da formiramo tim u tom pravcu, da stvorimo bazu igrača, koja će moći da iznese zatheve najvišeg ranga takmičenja", rekao je Vučković.
A za godinu voleo bi da priča o….
"Mi se bavimo ovim sportom da bismo pobeđivali, ali voleo bih da kažem da sam ponovo imao ekipu koja je disala kao jedno, da sam ponovo odradio dobar posao sa selekcijom. Ugovor je na godinu dana, pa bih voleo da ti kažem i da ostajem i sezonu 2027/28. Želja je uvek da se nešto osvoji, ali nije samo trofej merilo rezultata. Međutim, stremićemo ka odbrani titule", zaključio je Goran Vučković.
Dejana Popović
Posebno mesto u srcu za Čeljabinsk
"Očekivanja su mi bila minimalna, jer sve što sam čuo jeste da me čeka zagađena sredina, prljav industrijski grad. Možda baš zato što su mi očekivanja bila takva, osećaj zadovoljstva je veći. Za mene je Čeljabinsk specifičan jer je to prvi veliki grad u kojem smo kao četvoročlana porodica živeli. Hladno je – tokom tri zimska meseca temperatura se spušta i do -20, ali to nije onaj minus na koji smo mi u Beogradu navikli. Bio sam ovde za Novu godinu i smrzao sam se na 0 stepeni – hladnije mi je bilo nego u Čeljabinsku. Grad je odličan za život i ostaće mi u lepom pamćenju. Moj sin ima tri godine i prvi put razume čime se tata bavi i šta radi, a moji igrači su mu idoli. Zna ih sve po imenu, grli ih pre i posle utakmice – pravi je fanatik. Takvi momenti su učinili da mi taj grad priraste srcu", ističe Vučković.
Naravno, ima i negativnih momenata.
"Ni u jednom trenutku nisam se osetio nebezbedno. Kada se čita i gleda sa strane, nije prijatno. Kada porodica dolazi ili odlazi, naravno da se ne spava mirno i da postoji briga, ali sve je to lokalizovano i ne osećaš da ti je bezbednost ugrožena. Odeš na aerodrom i ne znaš da li će da jave da je Moskva zatvorena i da nećeš moći da kreneš naredna tri sata. Sa tog aspekta, to remeti organizaciju, ali u svakodnevnom životu ne možeš da osetiš da je ta država u ratu. Svi želimo da sve to stane i da se vrati u normalu. Greota je i za evropsku košarku što nema ruske timove, ali i za trenere i igrače".
Za sada selektor ne razmišlja o promeni golmana, ali ukoliko se kiksevi nastave, pitanje koje je do juče delovalo nezamislivo moglo bi vrlo brzo da postane potpuno realno.
Leto je rezervisano za opuštanje, druženja i omiljene grickalice. Upravo zato Čačanski čips ovog leta donosi još intenzivnije ukuse i prepoznatljivu hrskavost koju potrošači godinama vole.
Ostaje da se vidi ko će na kraju biti pobednik ovog spektakularnog trejda, ali je jasno da su obe franšize krenule potpuno različitim putem – Minesota ide u napad na titulu odmah, dok Šarlot gradi temelje za budućnost.
Ronaldo je protiv DR Kongo podbacio, ali ne i u susretu sa Uzbekistanom. Dva gola, umalo i het-trik, bili su dovoljni da trasiraju put Portugalu ka ubedljivom trijumfu.
Ruski košarkaški klub Zenit iz Sankt Peterburga imenovao je novog trenera – ekipu će u narednom periodu predvoditi iskusni crnogorski stručnjak Duško Ivanović, koji je potpisao ugovor koji važi do kraja sezone 2028/2029.
Luka Dončić zvanično je pokrenuo novi projekat – BC Roma SPQR, a prvo veliko pojačanje ambicioznog rimskog kluba postao je italijanski reprezentativac Niko Menion.
Košarkaški klub Spartak iz Subotice obezbedio je učešće u grupnoj fazi naredne sezone FIBA Lige šampiona, što predstavlja jedan od najvećih uspeha u istoriji kluba.
Za sada selektor ne razmišlja o promeni golmana, ali ukoliko se kiksevi nastave, pitanje koje je do juče delovalo nezamislivo moglo bi vrlo brzo da postane potpuno realno.
Ako je suditi po uvodnih 90 minuta za većinu reprezentacija, pred nama je Svetsko prvenstvo koje bi moglo da ostane upamćeno kao jedno od najdramatičnijih i najneizvesnijih u istoriji.
Komentari 0
Pogledaj komentare Pošalji komentar