Postoje bitke koje određuju tok rata, ali postoje i one koje određuju pamćenje jednog naroda. Upravo takve su Košare i Paštrik – mesta na kojima su srpski vojnici 1999. godine ispisali stranice herojstva dostojne Cer, Kolubare i Kajmakčalana.Decenijama smo kao narod znali da govorimo o slavnim pobedama iz Prvog svetskog rata, o podvizima naših predaka koji su branili otadžbinu. I s pravom smo to činili.Ali je isto tako činjenica da su generacije učenika završavale škole, a da o Košarama i Paštriku nisu učile gotovo ništa. Kao da se istorija zaustavila negde u prošlosti, a podvizi novih naraštaja ostali izvan kolektivnog pamćenja.Zato je od izuzetnog značaja što su danas bitke na Košarama i Paštriku našle svoje mesto u udžbenicima istorije.To nije samo ispravljanje jedne nepravde prema našim vojnicima. To je korak ka ozdravljenju nacionalne svesti i izgradnji kulture sećanja bez koje nijedan narod ne može dugo da opstane.Posebno ohrabruje i činjenica da je dokumentarni film „NATO AGRESIJA 1999. KOŠARE“ dobio pozitivno stručno mišljenje Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja. To nije tek administrativna formalnost. To je priznanje da jedno delo može biti važan obrazovni i vaspitni instrument u očuvanju istorijske svesti mladih generacija.Ovaj film nije samo dokumentarno svedočanstvo. On je čas istorije. Čas o časti, žrtvi, odgovornosti i ljubavi prema otadžbini.U vremenu brzih informacija i kratkog pamćenja, mladima su potrebne priče koje će im pokazati da istoriju ne stvaraju bezlični datumi i statistike, već ljudi od krvi i mesa. Mladići koji su imali svoje porodice, svoje snove i svoje strahove, ali su u trenutku iskušenja izabrali da ostanu na granici svoje otadžbine.Košare su postale simbol otpora. Tamo su pripadnici Vojske Jugoslavije, uprkos nadmoćnom neprijatelju, mesecima branili državnu granicu i sprečili kopnenu invaziju sa prostora Albanije.Ali priča o odbrani Srbije 1999. godine ne završava se na Košarama.Paštrik je druga velika epopeja tog rata.U operaciji poznatoj kao "strela", krajem maja 1999. godine, snage OVK uz podršku NATO avijacije pokušale su da probiju granicu na prostoru planine Paštrik. Danima su srpski vojnici bili izloženi stravičnim vazdušnim udarima i neprestanim napadima. Ipak, linije odbrane nisu slomljene.Ono što se često zaboravlja jeste činjenica da se borbe na Paštriku nisu završile potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. juna 1999. godine. I nakon postizanja primirja, jedinice Vojske Jugoslavije ostale su na svojim položajima i nastavile da drže granicu sve do sprovođenja dogovorenih odredbi. Nije bilo paničnog povlačenja niti napuštanja položaja. Vojska je organizovano, disciplinovano i u skladu sa naređenjima izvršila svoje zadatke, čuvajući dostojanstvo i čast do samog kraja.Upravo zato Košare i Paštrik treba posmatrati kao jedinstvenu celinu. To su dva fronta iste borbe, dva simbola iste žrtve i istog zaveta.Kao što su Cer i Kolubara postali temelji nacionalnog ponosa u dvadesetom veku, tako Košare i Paštrik postaju simboli otpora i požrtvovanja na kraju tog istog veka. Oni nisu važni zato što nas pozivaju na mržnju prema bilo kome. Naprotiv. Oni su važni jer nas podsećaju na cenu slobode i na ljude koji su bili spremni da tu cenu plate svojim životom za otadžbinu Srbiju.Zato je dobro što ove teme ulaze u učionice. Dobro je što učenici mogu da čuju imena heroja koji su branili državnu granicu. Dobro je što se snimaju filmovi, organizuju tribine i pišu knjige.Kultura sećanja ne gradi se samo spomenicima, ma koliko oni bili važni. Ona se gradi u školama, u porodicama, u knjigama, filmovima i razgovorima između generacija. Gradi se onda kada mladi čovek razume zašto su Košare i Paštrik više od geografskih pojmova – kada shvati da su to mesta na kojima je branjeno dostojanstvo jednog naroda.Film "NATO AGRESIJA 1999. KOŠARE" zato zaslužuje pažnju javnosti. Ne zato što govori o prošlosti, već zato što pomaže da razumemo sadašnjost i odgovornije gradimo budućnost.Posle više od četvrt veka, borba za istinu nije završena. Ona se danas vodi kroz obrazovanje, kulturu i pamćenje.A ako želimo narod koji zna ko je, odakle dolazi i kuda ide, onda Košare i Paštrik ne smeju biti samo lekcija u udžbeniku. Oni moraju postati trajni deo našeg nacionalnog pamćenja.Jer narod koji pamti svoj Cer i Kolubaru, mora pamtiti i svoje Košare i Paštrik.Priredio: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpska istorija
15.6.2026.
10:40
Bojanić: Košare i Paštrik – Cer i Kolubara našeg pokolenja
Posle decenija tišine, heroji odbrane otadžbine ulaze u udžbenike istorije, a kultura sećanja dobija mesto koje zaslužuje.
Izvor: Srpska istorija/ Đorđe Bojanić
Podeli:
Vrati se na vest
0 Ostavite komentar