Sigurno pola veka nisam bio na mestu gde miriše komina, vatra se razgoreva ispod kazana, a ljudi čekaju žar za roštilj. Na obroncima Majevice učestvovao sam u omiljenom balkanskom ritualu – pečenju rakije.
Iz Tuzle izlazimo prema severu. Dan je lep. Ređaju se nazivi prigradskih mesta – Solina, Dokanj. Prepoznajem ih kao mesta stanovanja ponekog školskog druga. Ti gimnazijski dani s kraja sedamdesetih sada mi deluju nestvarno, kao da su se dešavali nekom drugom. I profesor je tuzlanski gimnazijalac, znamo se još s kraja osamdesetih. Nekoliko puta sam sa njim uplaćivao novac za otkup voća i zakup kazana – pravili smo našu rakiju.
Ovaj put nas je šestorica. Profesor je, kao i ja, čedo humanističkih nauka, a ostatak ekipe se bavio mnogo konkretnijim stvarima u životu: Reno, Edo i Niho su diplomirani ekonomisti, Samir je mašinski inženjer ali radi u odeljenju za manjine OEBS-a, a domaćin, koji nas već čeka na odredištu, jeste pravi pravcati doktor agroekonomije Ferhat.
Majevički vinogradi
Majevica na koju se polako penjemo pokazuje svu svoju pitomu lepotu. Poslednji put sam prošao ovuda u maju. Ova planina na čijim južnim obroncima sam odrastao deli planinsku Bosnu od ravne Semberije i Posavine. Zapravo je po šumovitim obroncima koji se blago pretvaraju u brežuljkaste padine veoma slična Fruškoj gori.
Profesor mi priča da su Turci, osvojivši ove predele nekoliko decenija pre nego što su zauzeli Hercegovinu, imali odbojan stav prema vinogradima. A oni su bili rodni isto kao fruškogorski. Pošto je vinogradarstvo u ovim krajevima bilo prokazano, domaće stanovništvo se dosetilo i umesto vinove loze posadilo – šljive. Tako su Turci naterali Bosance da sa trinaest stepeni alkohola u vinu pređu na četrdeset – u šljivovici. Kada su zauzeli Hercegovinu, Turci navodno nisu dirali vinograde. Da im se ne bi ponovilo majevičko iskustvo.
Silazimo niz Majevicu u pravcu Brčkog. Naš cilj je Koraj, bošnjačko selo u Republici srpskoj. Celi taj kraj je poznat po voću. Kažu da ga, zahvaljujući lokalnoj klimi i zaštiti koju nudi zid Majevice, ima u izobilju i kada na drugim stranama ne rodi.
Na ulazu u Koraj skrećemo levo i stižemo na odredište.
Nekada je Zemljoradnička zadruga „Bratstvo"” iz Koraja bila moćna socijalistička poljoprivredna firma. Od stare slave ostalo je malo toga. Sadašnja Poljoprivredna zadruga je samo njena senka. Ali je u nadstrešenom delu dovoljno prostora za to što nameravamo – da ispečemo rakiju.
Sećanje na turgulje
Još u Tuzli smo kupili sve što je neophodno za ovaj muški ritual – svako je poneo roštiljsko meso koje voli, pivo ili rakiju. A domaćin je obećao da će spremiti gulaš. Međutim, mene je najviše zanimala ona sprava koju je godine 1921. upravi za zaštitu industrijske svojine Kraljevine SHS Milan Jovanović iz Novog Sada prijavio kao „Stroj za pečenje rakije". Zapravo, to je bio takozvani „preneseni patent" iz 1909, prijavljen u već pokojnoj Austrougrarskoj carevini. Taj „stroj“ je meni od detinjstva poznat kao kazan.
Kao dečačić koji je rastao u zgradi nisam ništa znao o voćnjacima, ali moji drugovi iz razreda jesu. Jedan od njih me je pozvao da beremo „turgulje" sa njegovim ocem, gore, na njihovom brdskom imanju iznad kasabe. Taj dan na obroncima Majevice saznao sam šta su turgulje – plodovi ljubičastog odsjaja, veći od dečijeg ugriza. Stavljali smo ih u sepete i potom davali domaćinu. Usred šljivika bila je ogromna drvena kaca iz koje je dopirao kiselkasto-slatkasti vonj. Iznad nje su se rojile ose. U njoj su završavale turgulje.
Dragoslav Srejović
Treba li spomenuti da sam se tada najeo slatkog mesa turgulja kao nikada posle. Profesor mi reče da su bolesti stabala, rat i nebriga presudili takvim autohtonim stablima. Njih više nema. Osim u mom sećanju.
A sećam se i toga da smo tada, početkom sedamdesetih, u sumrak seli na traktorsku prikolicu i krenuli sasušenim zemljanim putem nizbrdo. Domaćin Jovo je za volanu pevušio neku rudarsku pesmu jer je zemlju obrađivao vikendom, a rudar je bio svih ostalih dana. Prvi put sam se vozio ovom drndavom mašinom. Odskakali smo na džombama kao loptice za stoni tenis i smejali se. Sunce se pretvaralo u krvavu loptu nad bosanskim brdima. Brektanje traktora je nadjačavalo naše dečačke glasove.
Bosanska viljamovka
Ovu sliku mi je iz neke zapečaćene moždane fijoke izvukao prizor komine koju je domaćin u Koraju već pripremio. Pomogli smo da se ona prelije u kazan.
Inače kruška čiju je kašu upravo progutao kazan ima svoju istoriju. Stručnjaci tvrde da sada postoji preko 900 sorti kruške, ploda koji je poreklom iz Azije, ali sa maloazijskom podvarijantom. Za ovu sortu zabeležen je put sa juga Italije sve do Londona. Najpre je seme te kruške iz Kalabrije sa sobom u Francusku, na dvor Luja XI, u 15. veku doneo Frančesko Paolski, docniji katolički svetac. Kralj je posadio krušku koja je u Francuskoj u spomen na Frančeska iz Kalabrije nazvana „Bon-kretjan“ – „Dobar hrišćanin". Tek sredinom 18. veka kruška se spominje u Londonu, gde ju je kasnije uzgajao i u zemlji proširio baštovan Vilijams. Kruške su onda na engleskom nazvane „Vilijams Hrist". Preko Belgije se proširila po celoj Evropi i Americi. Kod nas je poznata kao „viljamovka".
Bratstvo i švapski kazan
Oko kazana petlja Mehdin. On je jedini pravi meštanin, ako izuzmemo doktora agroekonomije koji je odavno za karijerom otišao u Brčko, ali iz ljubavi prema rodnom kraju redovno postaje menadžer kazana.
Mehdin je živo pamćenje nekada moćnog pogona u čijem se oronulom epicentru sada okupljamo oko vatre da bismo pričali priče.
Dok okreće ručicu kazana on priča o predratnim vremenima, vremenima slave i prosperiteta voćarskog, ratarskog i stočarskog Koraja. Govori o milionima stabala, desetinama hiljada grla stoke. Iz tog perioda je i kazan koji opslužuje.
U ratu su ga odneli. Posle rata su ljudi iz Koraja išli za glasinama i pričama pa su pronašli kazan kod jednog srpskog domaćina. Kazan je vraćen na svoje mesto.
Zadruga ga je inače kupila u Osijeku, ali niko ne ume sa sigurnošću da kaže gde je napravljen. Verovatno je delo nemačkih ruku, pošto ga zovu „švapski kazan“.
U međuvremenu, roštilj je više puta hranjen žarom iz kazana. Mezili su se ćevapi i džigerica. A onda je na sto došao domaćinov gulaš sa pogačom koju je zamesila njegova žena. I jedno i drugo su bili hit.
Mehdin je još pričao o ratu, o Koraju iz kojeg su svi meštani proterani. O povratku. O čudnom položaju na nevidljivoj ali mučnoj međuentitetskoj granici. O tome da mladih više nema. O bolesnoj ženi i malim penzijama. I ostali su pričali anegdote iz svojih života. Jednog je posao naneo u Irak. Drugog u Brčko. Treći nije napuštao Tuzlu osim kao turista. Ukrštaju se usputne priče i već se u njih upliće prvi tračak sumraka.
Pohvala traktoru
Ljudi koji jedu i pričaju dok gori vatra pod kazanom postaju prava zaverenička ekipa. Tog dana sam ostvario jedan od dečačkih snova. Posle pola stoleća opet sam na traktoru. Napredovao sam, sada sam za volanom, a ne u prikolici. Dižem ruke dečački radostan, svestan da je to samo poza gradskog čoveka koji glumi korajske kauboje.
Potom za upravljač sedne domaćin da bi dovezao prikolicu drva, pošto kazan ognjenom utrobom guta drva kao lud.
Jedina prava dužnost koju smo naizmenično vršili jeste okretanje točka za mešanje. To nam je svima dalo makar minimalnu osnovu za kasniju priču da smo zaista pekli svoju rakiju – da smo je svojeručno napravili.
Umetnost destilacije
Agronomski stručnjak nam je objašnjavao redosled poteza. Destilacija prve ture je završena, ostatak smese iz kazana se ispušta u kanal koji ga nizbrdo odvodi u krajolik. Sa te strane se puši i kiselo miriše.
Dodatnom kominom punimo kazan. Ponavlja se celi postupak.
To će potrajati. Neko pušta Tomu Zdravkovića. Nema bolje muzičke podloge za kazan. Naročito ako se zna da je Toma na samom početku karijere dugo pevao u tuzlanskom hotelu Bristol. Nema više ni Tome ni Bristola. Ali tu smo mi da pevušimo njegove pesme. Možda bi za ovu priliku bio podesan i „Kralj alkohol“ Dade Topića. Ali to bi bilo odveć avangardno za kazansku gidu – tako Tuzlaci zovu žurku. Odlučio sam da protegnem noge. Sunce zalazi iza majevičkih obronaka. Nisam navratio do obližnjeg sela, mada sam možda mogao. Kazan ima magičnu privlačnost, nije mi dao da odem u Koraj. A trebalo je videti to mikroklimatsko čudo – kažu da ovde svaka avlija ima smokvu.
Dragoslav Srejović
U sumrak se kazan pere, pa se opet dobro založi. Rakija se sipa u njega. Dakle – najpre se ispeče, pa se onda prepeče. Iz kazana potom ističe prvi mlaz prepeka. Taj „prvjenac" se baca. Ostatak se hvata u veliki rezervoar.
Lokalno tumačenje imena mesta je vrlo jednostavno – „ko raj“. Koraj. Đavo će ga znati, ovde se od vinčanske kulture naovamo smenjuju jezici. Možda je trag jednog od njih zapeo u reči Koraj koja je kao barka plovila kroz vreme, da bi se nama objavila u potpunoj nerazumljivosti.
Voće sa istoka
Kako god, ovamo je Osmansko carstvo donelo i šljivu i krušku. U njihovo vreme se pojavio bakarni kazan. A destilacija, koja je bila poznata još u Mesopotamiji, potom Grcima i Rimljanima, zapravo je uzdignuta na nivo nauke tek kod Arapa. Uostalom, arapska reč „arak“ koji su Turci čuli kao „raki“ označava znoj – kondenzaciju prilikom destilacije.
Rakija je u narodu još u predosmanska vremena služila kao neka vrsta zlatnih poluga za sirotinju – jer joj je vrednost sa protokom vremena čak rasla. Otud seljačka izreka da se krava i rakija poslednje prodaju – kada domaćin više nema kud.
Na kraju rakiju sipamo kroz krpu u kanistere. Mene je zapao udeo od desetak litara. Prvi sam zatražio plastičnu čašu da probam. I nisam se pokajao. Tek natočena sa kazana ova mlada viljamovka je sasvim po mom ukusu. Njen oporo-slatkasti refleks na nepcu ima karakter.
Nazdravim Raziju, persijskom naučniku iz 9. veka, koji je prvi upotrebio naziv alkohol. I nemačkom alhemičaru Hijeronimusu Brunšvigu koji je pre pet vekova napisao knjigu „O umetnosti destilacije“. Njihova slava evo dopire do Koraja, odakle ćemo večeras otići, zadovoljni kao planinari koji su se popeli na neosvojivi vrh.
Sutradan u Beogradu ređam flaše na sto s ponosom čoveka koji ima nešto svoje. Ekipa je bila sjajna, dan u Koraju dobar, čak sam se sprijateljio sa jednom mačkom pa i sa čučavcem u „Bratstvu“.
U posetu mi na Banovo brdo došao zet. Već je u osmoj deceniji života i malo šta ga može iznenaditi. On je iz Velike Drenove, rodnog sela Dobrice Ćosića. Tamo znaju šta je rakija. Iznosim mu Korajku. Pita šta je to. Kažem mu: „Muslimanska rakija“. Podigao je začuđeno obrve. „Pa kakva ti je to rakija?“. „Rakija koju ispečeš sa muslimanima“, odgovorim. Valjda volim da oneobičim stvari. Nazdravismo. Coknuo je jezikom. Klimnuo glavom i izustio: „Do-bra“. Iako je to vešto krio, video sam mu u pogledu čak i odblesak divljenja.
U srcu Julijskih Alpa, skrivena između visokih vrhova, smaragdne reke i zelenih pašnjaka, nalazi se Trenta, jedna od najlepših alpskih dolina u Sloveniji. Mnogi je nazivaju slovenačkim Tirolom.
Hrvatski turizam u 2026. ulazi sa jednom od do sada najambicioznijih regulatornih reformi, osmišljenom da zada konačan udarac sivoj ekonomiji u privatnom smeštaju.
Antalija, poznata kao "prestonica turizma Turske", poslednjih godina sve više privlači ljubitelje kulturnog turizma, nudeći spoj antičkih lokaliteta, mediteranske obale i bogate istorije stare hiljadama godina.
Australija i Novi Zeland najbolje pozicionirani da prežive nuklearnu apokalipsu, pokazuje studija. Istraživači kažu da sigurnost hrane i energije povećava šanse za opstanak civilizacije, zajedno sa Vanuatuom, Islandom i Solomonskim Ostrvima.
U predsezoni su aranžmani daleko povoljniji, pa četvoročlana porodica može letovati u Grčkoj deset dana za ukupno 500-600 evra ako deo hrane ponese iz Srbije.
"Ne možemo da kažemo kad se očekuje da stignemo na destinaciju, to sad mnogo zavisi od granice zbog EES sitema", bila je prva rečenica koji smo čuli u autobusu koji je krenuo iz Beograda za Beč.
S jednom jeftinom avionskom kartom, jednim rancem proporcija 40x30x20 i jednom drugaricom, stigla sam na tlo Barahas aerodroma sa namerom da za dva i po dana istražim Almodovarov grad.
Jedna od znamenitosti na zapadu Nemačke svakako je bunker koji su šezdesetih godina prošlog veka izgradile vlasti za slučaj atomskog rata. Ta bizarna Nojeva barka danas je muzej.
Minus, mećava, sneg... Sredina februara u Moskvi nosi svoj surov šarm, ali šarm "trećeg Rima" upravo se najbolje oseti u danima kada ruska zima pokaže svoje pravo lice.
U srcu Julijskih Alpa, skrivena između visokih vrhova, smaragdne reke i zelenih pašnjaka, nalazi se Trenta, jedna od najlepših alpskih dolina u Sloveniji. Mnogi je nazivaju slovenačkim Tirolom.
Hrvatski turizam u 2026. ulazi sa jednom od do sada najambicioznijih regulatornih reformi, osmišljenom da zada konačan udarac sivoj ekonomiji u privatnom smeštaju.
Antalija, poznata kao "prestonica turizma Turske", poslednjih godina sve više privlači ljubitelje kulturnog turizma, nudeći spoj antičkih lokaliteta, mediteranske obale i bogate istorije stare hiljadama godina.
Reperka Niki Minaž, nekada glasna kritičarka Donalda Trampa, u novom intervjuu objasnila je zašto je danas jedna od njegovih najistaknutijih slavnih pristalica.
Naučnici ne sumnjaju da u vasioni postoji mnogo planeta sličnih Zemlji, ali ih je savremenim metodama i dalje veoma teško otkriti, izjavila je naučna saradnica odeljenja za fiziku planeta ruskog Instituta za kosmička istraživanja (IKI) RAN Vladislava Ananjeva.
Po povratku u Izrael sa izbora za Pesmu Evrovizije, nakon što je osvojio drugo mesto, izraelski predstavnik Noam Betan zahvalio je svojim fanovima na podršci i osvrnuo se na izazove sa kojima se izraelska delegacija ove godine suočila.
Viland Vagner, Herbert fon Karajan ili Arno Breker: mnogi muzičari, umetnici i vajari profitirali su od nacionalsocijalizma. I posle Drugog svetskog rata nastavili su uspešne karijere. Kako je to bilo moguće?
Broj žrtava Ebole u Demokratskoj Republici Kongo i Ugandi porastao je na 88, uz više od 300 sumnjivih slučajeva povezanih sa zarazom, saopštila je danas Svetska zdravstvena organizacija (SZO).
Hantavirusi imaju jednu opasnu karakteristiku povezanu sa visokom varijabilnošću, koja bi mogla da pokrene pojavu novih varijanti sa višim stopama smrtnosti, rekao je ruski doktor bioloških nauka univerzitetu "V. I. Vernadskog" na Krimu Vladimir Oberemok
Svetski dan hipertenzije obeležava se danas sa ciljem podizanja svesti o opasnostima od povišenog krvnog pritiska i promovisanja redovnih kontrola, a lekari upozoravaju da povišen krvni pritisak pogađa gotovo polovinu odraslog stanovništva u Srbiji.
Iako kafa ima mnoge dokazane zdravstvene prednosti, neke greške u njenom ispijanju mogu uticati na nivo energije, san, hidrataciju i celokupno zdravlje, a nekoliko promena u svakodnevnoj rutini ispijanja kafe može vam pomoći da izvučete maksimum benefita.